Vrlo se dobro sjećam dana, kad se to dogodilo. Bili smo na ladanju i pošla sam u šetnju sama, kako to ponekad činim. Kad sam prolazila mimo škole, nenadano sam čula njemačku pjesmu; djeca su imala nastavu muzike. Zastala sam kako bih poslušala; u istom trenutku obuzeo me je neobičan osjećaj, osjećaj koji je teško raščlaniti, a nalik je na onaj koji sam kasnije i predobro upoznala – uznemirujući osjećaj nerealnosti. Učinilo mi se da uopće više ne poznajem školu, postala je velika poput kasarne; djeca su postala uznici, prisiljeni pjevati. Bilo je kao da su škola i pjesma djece odvojene od ostalog svijeta. Istovremeno mi se pogled usmjerio na beskrajno polje žita…